Deklarativno, kao država težimo evropskim standardima, kao i kroz usklađivanje zakonskih propisa i ovlašćivanje nezavisnih organa da štite zaposlene i nezaposlene. Ali, ti evropski standardi teško se „lepe“ za naše vrednosti, što pokazuju novija i malo starija istraživanja.
Prema rečima zamenice Pokrajinskog ombudsmana Danice Todorov, još 2006. godine u istraživanju je uočeno da je diskriminacija žena i muškaraca na osnovu godina gorući problem prilikom zapošljavanja, te da je stav muške populacije da se žene lakše zapošljavaju. One, kako se navodi u istraživanju, pristaju na lošije uslove zarad zapošljavanja, zadovoljne što posle tridesete uopšte mogu da nađu posao. Postoji iskustvo nezaposlenih i podaci koji to potvrđuju, te ne možete tvrditi da aktivne diskriminacije nema, kaže Danica Todorov.
„Uočili smo da, na primer, mlađe žene imaju pogodnosti na poslu u odnosu na starije. Država je pokušala da reši problem određenim pogodnostima za poslodavce, koji su oslobođeni plaćanja doprinosa za određene kategorije nezaposlenih, kao što su osobe sa invaliditetom, stariji od 45 godina i iznad 50. A imajte u vidu da neko ko ima 45 godina treba da radi do 65 i da je on tek na pola radnog veka“, kaže Danica Todorov.
Zakonski propisi, očigledno, ne mogu da iskorene stereotipe i predrasude u našem društvu. Pritom, statistika pokazuje da je stanovništvo sve starije, što poslodavce još više brine da će ostati bez mladih. Generalni stavovi da su stariji manje produktivni i/ili skloni bolesti, kaže zamenica Ombudsmana, naprosto nisu tačni. Stariji čak ređe izostaju zbog bolesti od mlađe populacije, a istraživanja su pokazala da su stariji predani poslu, daju celog sebe, izražavaju zadovoljstvo poslom i ređe ga menjaju.
Kada je Novosađanka Selena T. konkurisala na posao radnice u telemarketing agenciji i odgovorila da ima 45 godina, momentalno joj je rečeno da ne odgovara opisu za posao. Zbog čega jedna žena zbog tih godina ne može da radi posao koji uključuje samo rad na telefonu?
„Nije mi bilo jasno. Rekli su mi da sam ne samo prestara za posao, već ne odgovaram ni fizičkom opisu radnika kojeg traže“, navodi Selena.
Njoj ni pola godine od ovog nemilog iskustva nije jasno koji su kriterijumi za obavljanje telefonskog posla, a od tada druga iskustva sa konkursima nije imala. „Ja sam već dugo, i mnogo pre ovog iskustva, demotivisana do kraja. Gledaju me kao staricu koja ne koristi ničemu, a imam godine i godine staža iza sebe, iskustvo veće od mnogih devojaka koje sada zapošljavaju, pa ih uče nekim osnovnim poslovima“, kaže ova nezaposlena Novosađanka, majka jednog deteta.
Zašto poslodavci ne menjaju stavove?
Predsednik Unije poslodavaca Vojvodine Stanko Krstin kaže da poslodavci svakakvih shvatanja, a naročito onih nelegalnih, posluju na tržištu. Njihovo dovođenje u red, kaže on, ide teško i sporo, dok radnici odlučuju da ćute.
„Kod nas je diskriminator zaštićen institucionalno, a kada ugnjetavani radnik odluči da se žali, teško dokazuje svoje iskustvo jer ne postoji nikakav trag diskriminacije“, kaže Krstin.
On dodaje da se danas aktivno radi na uvećanju diskriminacije, a ne na razvoju građanskog društva i zaštiti ugroženih. „Nama prvo trebaju svesni poslodavci, a kao jedan od njih kažem da ima puno ljudi koji nisu pravi poslodavci, već su igrom slučaja – zakonitih, poluzakonitih i nezakonitih radnji – postali veliki igrači. Ne znam kojim sistemom vrednosti se vode neki poslodavci kada diskriminišu ženu od 45 godina“, kaže predsednik Unije poslodavaca Srbije.
Diskriminisani ne smeju da ćute i trpe
Podnošenje žalbe organu zaduženom da štiti prava svih građana završava se preporukom poslodavcu da „vodi računa“ šta radi, što je uočljivo iz odluka objavljenih na portalu Poverenika za zaštitu ravnopravnosti. Ne postoje izričiti kazneni institucionalni potezi koji će naterati poslodavca da se ponaša u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije, što navodi da se slučajevi često prebacuju na sudstvo – ukoliko se diskriminisana osoba ohrabri na to.
Rešenje je nemački model?
„Diskriminacija često nije ni vidljiva na prvi pogled, uglavnom kod poslodavca se podsvesno javljaju stereotipi. Na primer da mlade žene nisu dobre radnice jer ih verovatno čeka trudnoća i samim tim neće moći da rade ili da ljudi sa migrantskom pozadinom ne govore dovoljno dobro nemački“, objašnjava Kristine Luders, direktorka Savezne uprave za borbu protiv diskriminacije iz Berlina.
Pre više od godinu dana, na inicijativu ove uprave, pojedina preduzeća u privatnom vlasništvu, ali i iz javnog sektora, uvela su takozvane anonimne prijave za posao. Suština modela je u tome da kandidat koji se prijavljuje popunjava dva odvojena formulara: na jednom su kvalifikacije, radno iskustvo i druge informacije, dok je na drugom ime i prezime, fotografija, pol, starost i adresa stanovanja. Dva formulara vezuje jedna šifra. Tek kada se odluči za kandidata, poslodavac proverava lične podatke, uglavnom kada već žele pozvati kandidata na razgovor.
„Naravno, kada smo preduzećima prvi put ponudili ovakav model zapošljavanja postojao je otpor. Mnogi su rekli da oni nikoga ne diskriminišu i zbog toga nema potrebe da se uvede ovakav sistem. Međutim, mnogi su se odlučili da ipak vide kako projekat funkcioniše. Pokrajina Baden Virtemberg je na primer pokazala veliko interesovanje za ovaj poduhvat: u toj saveznoj pokrajini veliki broj malih i srednjih preduzeća se priključilo ovoj inicijativi“, objašnjava Kristine Luders.
Na pitanje da li ovaj model može da pomogne i javnom sektoru, koji je u Srbiji poznat po nepotizmu i partijskom zapošljavanju, ona odgovara da može.
Za godinu dana projekta, Nemačka pošta, Dojče telekom, Loreal, Majdejs, Prokter i Gembl, Savezno ministarstvo za porodična pitanja i druge institucije iz Nemačke testirale su model anonimnog zapošljavanja. Ovaj model, kažu u Saveznoj upravi, ne može da otkloni sistemske nedostatke kao što su nezaposlenost ili nedostatak kvalifikacije, ali može da stvori jednake uslove za sve. (Gorica Nikolin/Norbert Šinković)
Tekst u celini pročitajte na portalu Autonomija.info.