Dekada Roma, iako se bliži kraju, iza sebe ostavlja tek početak neizvesne borbe za emancipaciju i inkluziju ove nacionalne manjine u društvo. Formalni pomak je očigledan – mnogobrojni uspešni akcioni planovi, projekti, strategije i konvencije svedoče u korist ove inicijative i u teoriji i na papiru sve je spremno za velike promene a ishod je pozitivan. Nažalost, praksa i dalje pokazuje pomalo inertno stanje, sve je nekako kratkog daha, a jednake mogućnosti su i dalje samo apsktraktni pojam.
Romi jesu postali solidno upoznati sa ljudskim pravima i konvencijama, oni polako, ali i nesigurno izlaze na izbore (sa diskutabilnim motivima doduše), određeni procenat njih dolazi na radionice i obuke, a neki čak pohađaju programe obrazovanja odraslih. Međutim, oni se i dalje opasno vrte u začaranom krugu problema iz kog ne mogu da izađu. Ono što toj neumitnoj vrtoglavosti doprinosi nisu samo neobrazovanost, siromaštvo i nezaposlenost jednog prosečnog Roma već prevashodno i isključivo bezvrednost, nevidljivost i pad njegovog jedinog oslonca i stuba porodice – jedne Romkinje.
S obzirom na to da je u osnovnim školama inkluzivno obrazovanje uvedeno i da su zaposleni romski pedagoški asistenti i asistentkinje, neki nedostaci zaista jesu u manjoj meri otklonjeni. Ali je i dalje, tretman koji jedna romska devojčica u osnovnoj školi ima od strane svojih vršnjaka žalostan i jeziv. Ona nije samo neko ko je druge boje kože u smešnoj odeći, ko nema sve knjige i ne dolazi joj niko na roditeljski. Romska devojčica je neko s kim niko ne želi da sedi, ko uvek ima vaške, ko zaudara, ne zna ništa, “samo bi da bude pevaljka i razmišlja o udaji”, zaostala, zapuštena, prljava i ružna, a ukoliko pritom, sluša nastavu po posebnom individualizovanom planu, onda se sve to podrazumeva. Romskom dečaku može biti pripisan bilo koji od prethodno navedenih atributa ili čak svi, ali on će uvek na kraju uspeti da se izbori za kakvo-takvo mesto među svojim vršnjacima, da se “izvuče”, i dojmi kao “zabavan Cigančić”. Za razliku od dečaka, devojčica Romkinja je ta za koju na kraju neće biti dovoljno ili uopšte novca za osnovnu školu, jer se smatra da ne treba ni da završi školu več da se posveti svojj dodeljenoj i među Romima visoko poštovanoj ustoličenoj rodnoj ulozi – supruge, majke, domaćice, kućepaziteljke. Ove “prestižne” titule zapravo potiču od kulta nevinosti koji podrazumeva čuvanje i izolovanje devojčice od preranog ulaska u seksualne odnose kako bi prilikom udaje (koja bi trebalo da se dogodi što ranije) ta vrlina mogla “pošteno” da se naplati mladoženjinoj porodici.
Ovakva tradicija dovela je Romkinje do toga da budu najmanje obrazovana grupa žena, sa najvećim procentom nepismenosti, najmanje stručno osposobljenim osobama i višestruko diskriminisanim. Obrazovanje je usko povezano sa konstatovanjem i razumevanjem osnovnih ljudskih prava, a pošto Romkinjama nedostaje obrazovanje, samim tim su i onesposobljene da shvate šta je to što u životu nemaju, a pripada im, a čega imaju i previše. Ono što većini sigurno ne manjka i što im definitivno ne treba je izolovanost i nasilje koje u svojim porodicama svakodnevno trpe. Vlastiti identitet nemaju, boje se promene da ne bi izgubile “oslonac” a jedini “autoritet” koji mogu da steknu je kada rode. Da, romski muškarci tvrde da su njihove žene stub porodice i da igraju najvažniju ulogu u odgajanju dece i održavanju domaćinstva, da se ipak pitaju za mišljenje. Druga je stvar što ono neće biti razmotreno ni usvojeno. U svesti romskog muškarca, njegova supruga ima toliku moć da se njoj ne sme dozvoliti nikakva emancipacija jer bi u suprotnom on bio ugrožen, a ona bi ga sigurno ostavila.
Dakle, razlozi za postojanje rodnih podela i velike neravnopravnosti su upravo nedostatak obrazovanja romskih žena i postojeća tradicija. Listu koraka potrebnih za povećanje kvaliteta života Romkinja, njihove obrazovanosti i funkcionalne pismenosti bi bilo pomalo teško pravilno sastaviti jer je svaki korak podjednako bitan, ali mora se odnekud početi. Jednaka prava bi se mogla ostvariti edukovanjem romske populacije od strane obrazovnih pripadnika/pripadnica i aktivista/aktivistkinja romske zajednice, podsticanjem širenja pozitivnog kulturološkog nasleđa i odbacivanje negativnog, izradom strateških i akcionih planova. Ciljna grupa bi bili i roditelji i deca sa fokusom na mlade Romkinje do dvadeset godina starosti koje su najmanje osvešćene i nekako svoju ulogu prihvataju bez preispitivanja i kao neku tužnu svakodnevnicu koju treba istrpeti. Potrebno bi bilo i jačati kapacitete lokalnih ženskih romskih organizacija i obučiti državne službenike za rad sa žrtvama nasilja, posebno Romkinjama. Takođe bi trebalo poraditi i na ekonomskom osnaživanju i osamostaljivanju putem zapošljavanja. I na kraju, ali svakako ne i manje bitno, izuzetno važan bi bio i uticaj medija na promovisanje ženskih ljudskih prava Romkinja kao i na promenu svesti većinskog stanovništva kad su Romi u pitanju. Iako se sve ove aktivnosti sprovode već neko vreme, a rezultat i reakcija su jedva vidljivi, nadu, volju i motivaciju za pozitivnom promenom ne treba gubiti. Ovome u prilog ide podatak da kad Romkinje jednom dostignu srednješkolsko obrazovanje, i pored svog napora, one radije nastavljaju dalje školovanje nego Romi koji su podstaknuti na obrazovanje od samog početka.