Sinoć je u prepunom Radio kafeu održana tribina „A šta ja mogu da uradim“, povodom inkluzije dece sa invaliditetom, kako bi pomogli da i ona budu ravnopravni članovi društva, što i zaslužuju.
Tribinu je organizovala Fondacija 021 i udruženje građana „Sve što mogu da uradim“ iz Šajkaša, o kojima je 021 već pisao.
Razgovarajući sa članicama udruženja, predstavnicima lokalne samouprave, kao i stručnjacima iz oblasti inkluzije, pokušali smo da konkretizujemo probleme i izazove sa kojima se deca sa invaliditetom, a i njihovi roditelji susreću u vremenima kada je sve prisutnija njihova migracija u velike gradove, zbog većih mogućnosti koje tamo dobiju.
Tokom tribine smo pokušali da ukažemo na svetao primer majki iz Šajkaša koje su se samoorganizovale i napravile udruženje pomoću kojeg njihova deca mogu da napreduju i uključuju se u društvo, radeći sa učiteljima, defektolozima i asistentima u jednoj neformalnoj atmosferi, u prostorijama koje im je nesebično omogućila opština Titel. Ujedno je ovo bio naš zajednički način da obeležimo Međunarodni dan zaštite dece, koji se svakog 1. juna slavi već 65 godina.
Okupljenima se obratio predsednik opštine Titel, Dragan Božić, bez čije pomoći i podrške majke iz Šajkaša ne bi mogle da sprovedu u delo ideje svog udruženja. On je ovom prilikom istakao da lokalna samouprava ima dobru volju da pomogne ovakvim inicijativama, i to ne samo finansijski već i organizaciono i u znanju kroz pisanje projekata. Božić je rekao da je strašna činjenica da brojne slične inicijative zastanu pred problemom manjka novca i zakonske regulative, koje često onemogućavaju da se ovakve inicijative podrže kroz odobrene budžete lokalnih samouprava. Na kraju je obećao da će u sledećem budžetu sigurno uvrstiti novac potreban za dalji podsticaj ovakvih inicijtiva, jer, kako je rekao, budućnost leži u deci.
Jedna od govornica na tribini bila je i Sonja Paripović, koordinator inkluzivnog obrazovanja za južno-bački okrug, koja je objasnila koliko je neophodno da se prilikom rada koristi pravilna terminologija. Istakla je da je neophodno reći „osoba/dete sa invaliditetom“ jer su to sve osobe koje zaslužuju poštovanje a ne etiketu invalida, ili osoba sa posebnim potrebama, jer svi negde imamo posebne potrebe.
Sonja Paripović je odgovarajući na pitanja i probleme okupljnih roditelja objasnila koliko je postala senzibilnija radeći sa decom sa ivaliditetom, i koliko je to unapredilo njen odnos prema samom radu ali i prema drugoj deci. Ona je istakla da je često problem što roditelji nisu informisani i što često prekasno svoju decu prijave u školske i predškolske ustanove, a upravo je taj dug proces adaptacije deci sa invaliditetom neophodan da bi se uključili u nastavu i pravilno i kvalitetno obrazovali. Na kraju je uputila apel svim roditeljima da budu uporni u tome da za svoju decu pronađu najbolji način da se ona nesmetano razvijaju.
„Sve što mogu da uradim“ takođe su podelile sa okupljenima svoje probleme i strepnje. Slađana Borenović, Zorica Andrejević, Duška Arbutina, kao i mnogi drugi roditelji, objasnili su da ih je na osnivanje udruženja podstakla želja da se u malim sredinama, konkretno Šajkašu, omogući da deca sa invaliditetom imaju kreativne radionice, ljude koji će raditi sa njima i pomoći im da se što brže i bolje razviju i uključe u društvo.
One su, kako kažu, tužne zbog činjenice da mnogi roditelji odlaze u velike gradove kako bi ostvarili svoja prava i prava za svoju decu. A kao najveći strah istakle su mogućnost da im deca, kada njih više ne bude, budu smeštena u specijalizovane institucije, i zato žele, pored ovoga što sada rade, da u budućnosti organizuju centre za tu decu organizovane na porodičnom principu, u kojima će se deca osposobiti za različite vidove privređivanja, kako ne bi zavisila od socijalne pomoći države.
Radio kafe bio je ove večeri prepun dece koja su sa posebnom pažnjom, kao pravi mali ljudi, pratila šta se oko njih zbiva. Na tribini su prisutni izražavali svoja mišljenja, probleme i iskustva, pa su do izražaja došli kako dobri tako i loši primeri inkluzivnog obrazovanja u pojedinačnim ustanovama.
Kao zajednički zaključak tribine „A šta ja mogu da uradim“ nametnula se odgovornost, koju prema deci sa invaliditetom ima kako država i institucije, tako i roditelji, od kojih zapravo zavisi hoće li njihovo dete dobiti šansu za kvalitetnu inkluziju u društvo, jer kad je ova osetljiva tema u pitanju, moramo se baviti prvenstveno uzrocima problema, a ne posledicama.(Gordana Ćosić, Radio 021)