U pokušaju da saznam više o položaju žena u novinarstvu razgovarao sam sa Majom Leđenac, generalnom sekretarkom Nezavisnog društva novinara Vojvodine, novinarkom agencije BETA, O radija i VOICE-a.
Postoje poslovi koji se smatraju isključivo muškim ili isključivo poslovima koje obavljaju žene.
Gde se tu uklapa novinarstvo kao profesija?
Ono što vidim svakodnevno na terenu i u kancelarijama, novinarstvo u Srbiji, čini se, postalo je pretežno ženska profesija. Definitivno ima više novinarki nego novinara. Nisam siguran da li to ima veze sa hrabrošću koja je neophodna u bavljenju ovim poslom, ali ako ima – onda su žene ovde hrabrije i sa manje dlaka na jeziku.
Znači li to da u novinarstvu nije prisutna rodna diskriminacija? Bar ne prema ženama?
Ne mora da znači, jer u tom slučaju moramo pogledati ko su urednici, direktori i oni koji upravljaju medijima. Evo, sam odgovor mi je u muškom rodu. Odmah sam prešla na urednike, a ne na urednice. No, u svakom slučaju, na terenu su žene, a čini mi se da u kancelarijama preovlađuju muškarci.
Ima li novinarki na vodećim mestima u redakcijama u kojima si radila ili radiš?
Ima. Čak je u jednom od medija na direktorskom mestu bila žena. Međutim, nju je kasnije zamenio novi direktor.
Deluje poprilično neproporcionalno.
Od 140 studenata upisanih na medijske studije u protekle dve godine, tek 44 su muškarci.
Eto, a onda pogledaš dva javna servisa u Srbiji. Možda grešim, ali nisam sigurna da je neka žena došla do rukovodećeg mesta u njima.
Žene su prisutne u programu i poznate sa svojim autorskim emisijama.
Zašto je to slučaj? Postoji li i dalje uverenje da pol osobe određuje njenu ili njegovu sposobnost?
Bilo bi super kada bi imali odgovor na ovakvo pitanje. Volela bih da ne moram više da pominjem one odrednice da živimo u patrijarhalnom društvu, i da nam je to deo socijalnog iskustva. To da imamo više poverenja da će muškarac bolje voditi posao, onako, “muški”, a da žena to ne može. Možda žene imaju više potrebe za kretanjem, iskustvima, susretima, komunikacijom, no bilo bi super da je ta vrsta zalaganja plaćena jednako kao neko direktorsko mesto.
Imaš li ličnih iskustava u rodnoj diskriminaciji na radnom mestu?
Ne mogu da kažem da sam imala iskustva sa ovim, ali ja sam u veoma specivičnoj situaciji. Freelancer sam zapravo, radim i u dopisništvu i često to radim sama. Specifičan je i način na koji sam počela da se bavim novinarstvom. Imala sam apsolutnu podršku svojih kolega. Češće mi se dešavalo da me rodno diskriminiše određeni sagovornik.
Da li je to nešto sa čime se često susreću novinarke u Srbiji?
Mislim da jeste pa to, ponekad, vodi i do veoma ružnih reči i situacija.
Da li su ti poznati slučajevi u kojima su koleginice zbog takvih i sličnih stvari napuštale profesiju?
U poslednje vreme mnogo koleginica je napustilo posao, ali mislim da su te odluke dolazile zbog više faktora, pre svega tragičnog stanja u srpskim medijima. Tabloidizacija, loši uslovi na poslu, srozavanje načela novinarstva, finansijski problem, a zajedno sa svim tim i zbog ponekad skandaloznog ponašanja ljudi sa kojima su u svakodnevnom kontaktu. No, ne mislim da su takva iskustva dovoljna i da žene u novinarstvu ne odustaju zbog njih.
A ti? Planiraš li da napustiš novinarstvo?
Za sada ne, imam još mnogo toga da uradim, ali i naučim. Kada napustim dnevno novinarstvo biće to jer imam neki drugi plan, jer sam smislila nešto što je i dalje u struci, ali je kompleksnije i veće u smislu same produkcije. Možda će se čak raditi o nekom uredničkom i direktorskom mestu.
Nikola Maticki